wRong Blog

Someone is wrong on the internet

2011-08-29T16:04:00.000+02:00

1.april 2011

2011-04-01T02:25:00.007+02:00

Plašim se slova koja trebaju da izađu iz mene i razmišljam nisu li ona samo neka fiziološka izlučevina koja se samo materijalizuje u ovom obliku i ako jesu zašto bih se onda plašio toga. Pa zar ima nekoga ko se plaši sopstvenih govana? Mislim da se ljudi ne plaše takvih stvari, iako postoji neka tabu tema oko samog govneta, koje predstavlja najgadniju stvar koja postoji na svetu i koja kao da ne potiče od nas, kao da nije proizvod onoga što smo pojeli i svarili.

U vojsci sam imao jednog kapetana ili majora, ne sećam se tih činova niti su mi ikad išta značili da bi ih zapamtio, on je govorio "Šta sve majka rodi, voz povuče i vojska obuče." sa varijacijom da umesto majka ide mnogo efektnije ali i prostije pička ("Šta sve pička rodi...").

Ja bih napravio od toga moju verziju koja bi bila mogla biti nešto ovako: "Šta sve čovek proguta, sažvaće, svari i na kraju iskenja ..."

Uf počeo sam suviše prosto, što mi nije baš svojstveno, verovatno postoji neka borba sa samim sobom i nesvesni otpor od reči koje pišem, od misli koje teku i traže izlaz i izraz.

Šta izaziva ovo stanje?

Da li nemoć koju osećam pred sve izvesnijom, sporom i teškom smrću koja je tu u sobi, koja čeka iznad mog i dalje lepog, polusvesnog, žuto-belog mačka, mog ljubimca i prijatelja, koji je proveo pola života samnom i bio jedini muškarac pored mene u stanu moje majke. Tiho ječanje kojem je predhodio napad trzanja izaziva tugu i želju da mu se muke uskrate i da agonija prestane. Samrtni ropac traje već predugo. Bubrezi koji otkazuju polako, čine ovu smrt strašnom i brutalnom. Napadi trzanja i batrganja izazivaju samilost i tugu.

I još uvek pokušavam da se utešim rečima veterinara koji nas je ubeđivao da je takva smrt maltene idealna i poželjna, kada već treba da se desi. Sada mi to sve manje izgleda realno i vidim veliku patnju i bol koji ne prestaje.

Moja momačka soba sada postaje tamnica koja miriše na ureu koja isparava iz jadnog mačka, otrov koji umesto da izađe kroz mokraću sada ubija moga dragoga prijatelja, polako i mučno.

Odluka da ga pokušamo spasiti umesto da ga uspavamo sada postaje upitna.

Kako sam zapravo došao ponovo u svoju momačku sobu? I šta ovde radim?

Prsten na ruci , nedavno zatvoreni tab na gtalk-u i grčevi u stomaku svedoče o postojanju moje žene koja trenutno udobno spava raširena u našem krevetu, koji je inače nekako uvek bio tesan za nas dvoje, udaljena nekih 600km odavde.

Međutim razdaljina koja nas deli ne može se samo meriti u kilometrima, toga sam već dugo svestan ali tek pod ovim talasom velikih promena koje se dešavaju u mom životu shvatam, ili bar mislim da shvatam.

Pre 14 dana došli smo ovde zajedno, a glavni razlog bio je njen zubar koga već mesecima mora redovno da posećuje kako bi joj dotezao luksuznu providnu zubnu protezu koju je ugradila nedavno. Slovenački zubari su bili preskupi pa je odluka da protezu ugradi u njenom rodnom gradu bila logična, bar njoj.

Skeptičan po prirodi od početka sam sumnjao u celu priču rodnog grada i zubara i tražio šta se krije u pozadini svega, ali ni sad sa sigurnošću ne mogu da tvrdim da su za sve to postojali bilo kakvi drugi osim ekonomskih razloga. Palo mi je na pamet da je jednim udarcem ubila sedam muva, ali sam to uvek pripisivao mojoj sumnjičavosti i previše kritičnom i nepoverljivom duhu. Osim toga što je u sred potpune finansijske neizvesnosti usled mog gubitka posla ona u nekom trenutku odlučila da pošto sa 20 nije ispravljala svoje zube sada je pravo vreme da se to uradi, naravno ne zbog lepote već pre svega zbog zdravlja. Ko bi joj mogao protivrečiti. Iskreno, nikad mi njeni krivi zubi nisu predstavljali nešto što mi je smetalo, i čak mislim da kada bih sastavljao listu estetskih korekcija koje bi se na njoj mogle uraditi, zubi ne bi imali visoko mesto po prioritetu.

Zvučim sebi grozno, ali pored sve njene želje da je ljudi vide samo kao prelepu, ja sam je ipak izabrao zbog toga što sam je doživljavao kao pametnu. To joj naravno ne bih nikad smeo reći, jer ono što je za mene kompliment bi za nju bila najveća uvreda koju ne bi smeo niko da izgovori. Kada si lep onda hoćeš da si pametan i obrnuto, a obe stvari se retko nalaze u podjenakoj meri u istim ljudima. Oduvek sam voleo pametne žene i bilo je dovoljno da su pored toga bile i šarmantne da bi osvojile i moje srce. Savršeno lepe žene bez mozga jednostavno nikad u meni nisu budile ništa osim možda instiktivnog reagovanja mog kurca, mada i to teško. Uvek je moralo da postoji nešto više. Ne znam kako sam na kraju završio sa ženom koja bi svu svoju pamet dala za to da bude najlepša.

Ljudsko prokletstvo, večito nezadovoljstvo i neispunjenost onime što se ima i težnja samo za stvarima koje nedostaju. Želja za posedovanjem? Pohlepa? Sujeta? Nemam pojam šta je uzrok, sve to i ništa od toga. I sam sam takav, koliko god izbegavao sebi to da priznam. To je društvena bolest, izvor naših mučnih i teških života, razlog bekstva od sebe u porok u bolest u drugu zemlju u drugi grad u drugi brak u drugi život. Ali nema drugog života, samo ovaj jedan jedini je izvestan trenutno. Ne verujem u reinkarnaciju, ne verujem u drugu šansu, ne verujem u život posle života, bar ne ovakav život kakav možemo da pojmimo i zamislimo.

Verujem da smrt ima smisao i da je trebamo prihvatiti kao naš konačni odogovor na pitanje šta dolazi posle života. Zato oni koji umiru trebaju imati spokoj neminovnosti i lepotu spoznaje. Ali teško je nama koji ostajemo, nama koji se od živih zauvek opraštamo i koje ispraćamo iz ovog i ovakvog sveta u kome smo postojali.

Od kada mi je otac umro neprestano se bavim ovim temama, pa samim tim otkrivam nove mudrosti i pomalo menjam stare i prihvatam neke nove stavove o tome. Ipak, kada smrti gledamo u oči, kada je tu i kada je izvesna, strah pred nepoznatim, strah pred gubitkom drage osobe, strah od sopstvene smrti preuzima kontrolu nad mislima i osećanjima.

U meni je trenutno sve izmešano, vulkanska lava osećanja koja se pretapaju, prelivaju i gaze sve pred sobom kao podivljali vulkan koji proždire. Tuga, briga, seta, nemoć. Nemoć. Dominatno osećanje kome dopuštam da prevlada iz meni nepoznatih razloga. Da li sam naučen da je sažaljivost neka vrlina ili način življenja? Ili je to sve proizvod moje sujete i moga ega koji sam sebe večito žali. Kako god bilo, situacija u kojoj se nalazim svakako nije bajna. Sve je počelo odlukom da se preselim i konačno odem iz ove zemlje koja nije ispunila moja očekivanja i u kojoj sam se večito osećao kao stranac. Sledio je brzi brak sa devojkom sa kojom sam već živeo. Zatim i jako brzo otrežnjenje i šamar istine koji mi je već u prvom mesecu braka donelo saznanje o neverstvu, koje je doduše bilo pre braka, ali vrlo blizu i vrlo sveže. Već u prvom mesecu braka sam želeo razvod ali me je bilo zaista sramota da to i uradim. Bojao sam se ne samo svih tih ljudi koji su bili svedoci našega braka, već i neupseha koji bih morao tako rano sebi da priznam.

Agonija je počela ,trajala i prividno se smirila promenom okruženja. Međutim ubrzo se san o nekog boljoj zemlji i nekom boljem životu pretvorio u nastavak nezadovoljstva poslom, sobom, brakom i situacijom. Otkaz je bio posledica svega prethodnog i bio je uvod u potpuni lom koji sam doživeo kada mi je otac umro. Sve je bilo iznenada i bez ikakave najave. Svi oslonci su nestali. Odjednom ničeg postojanog nema. Žena od koje počinjem da zavisim sada i materijalno, a već pre toga i emotivno postaje dodatni izvor nezadovoljstva. Žena je kao mačka i kada vidi poziciju koju može da iskoristi ona to i uradi. Njena realna dominacija i moja borba za očuvanje zdravog razuma prelazi u muško ženski rat koji dovodi do potpunog hlađenja i međusobne netrpeljivosti.

Osim što ja sam sebe prestajem da cenim, to čini i ona iako na neki prilično suptilan i naizgled neprimetan način. Ipak to se najbolje odrazilo u krevetu koji postaje sve tesniji do toga da ja prelazim da spavam u odvojeni krevet u zasebnoj sobi.

Retki trenutci bliskosti između nas, iskaču iz naše prošlosti i vrlo brzo nestaju potisnuti sumornom realnošću. Autoritet i poštovanje nikada nisam uistinu ni imao pored nje, ali je to sada sve poprimilo dodatne oblike i iskomplikovalo se. Postajem domaćica, beskoristan depresivan muž koji ne uspeva da se probudi ujutro jer ne vidi šta to novi dan ima da ponudi umesto sna. Česte svađe izbegavaju se zajedničkim gledanjem serija ili sedenjem u istoj sobi svako sa svojim računarom u krilu. Sve ređi seks i moja želja da prestanem da duvam kao i inicijativa da to uradimo zajedno rasturaju poslednji zajednički trenutak koji sada predstavlja još jedan izvor sukoba.

Zapetljani čvor gubitka, nesposobnosti, straha i teskobe sve se više steže. Knedle u grlu se sada spuštaju u stomak koji se nadima kao kakva lopta za more

I tako, nekako dođosmo i do sadašnjosti. Posle njene posete zubaru ona se vraća u Sloveniju sama, a ja ostajem kod mame u nekada mojoj momačkoj sobi koju sam napustio pre 5 godina počevši da živim sa njom, svojom sadašnjom ženom a tada devojkom koju sam tek upoznao.

Pored nekih stvarnih i realnih obaveza, produžio sam sada sebi boravak ovde znatno iznad normale, čineći ovo najduži perijod našega razdvajanja u proteklih 5 godina zajedničkog života i veze.

Dok mačak stenje u samrtnoj groznici, na kauču pored moga stola, umirući u strašnim bolovima, stomak mi se grči a svest odbija da shvati situaciju, gurajući negde duboku svu bol i tugu koja će onda danima izlaziti iz mene u talasima. Pokušavam da vidim svetlo na kraju tunela, ali ne vidim, mračno je i nepregledno. Osećam se bespomoćno i beskorisno. Razmišljam o stručnoj pomoći kojoj se jednim delom i opirem. Predviđam da bi se ona mogla završiti ili navlačenjem na lekove ili na terapiju odnosno terapeuta. Možda sam preplašen, možda i realan. Mrzim sopstveni ego koji misli da je ja, koji piše ovo, dokazujući da postoji. Mrzim svoju lažnu hladnoću koja uspeva da kucka u ovu glupavu mašinu, pred jadnom životinjom koja pati, pred drugarom i mojim ljubimcem. Mrzim prolaznost koja nas tera, da idemo dalje i da se ne osvrćemo. Mrzim previše toga ili kako neki pesnik reče i to što mrzim mrzim. Mrzim što kukam i što previše pričam. Završiću prosto kako sam i počeo, reči su govno, naš ego je šupak. Trenutak sadašnjosti se ne da uhvatiti.

Ona koja si ti

2010-12-19T00:21:00.000+01:00

Zaveo me je taj koketni pogled iz tvojih krupnih očiju boje kestena,
tvoja umiljatost na kojoj bi ti i mačke pozavidele
tvoj veseo i detinjast duh, neobavezno zamotan u tvoj šarmantan osmeh.

Kako samo dobro znaš da napraviš
taj susret,taj prvi trenutak
taj prvi čas
i taj osećaj
kao da te oduvek znam
kao da si oduvek tu.

Ti si Kasparov društvenih veza
i ti ne biraš ni zastavu ni stranu
obe su tvoje i crna i bela
i svaki pijun misli da si njegova kraljica.

Dopadaš se svima,
muškarcima, ženama, prijateljicama, prijateljima,
poznanicima, kolegama, profesorima,
direktorima, režiserima, manekenima, njihovim ženama,
lepima, ružnima, mršavima, debelima,
sportistima, pijancima, deci i roditeljima,
bogatima i siromašnima, samcima i oženjenima,
kamiondžijama i inžinjerima, živim i mrtvima.

svima nama,
bez izuzetka.

Sem jednoj, samo jednoj,
koju toliko uzaludno pokušavaš da osvojiš,
koju tako očajnički želiš da zavedeš.

To je Ona sa kojom ti ne uspeva
Ona, koja odbija da te voli
Ona, kojoj se ne sviđaš
Ona, koja te tako dobro zna
Ona, od koje ne možeš pobeći ni odustati
Ona, koja si ti

Umrežene mašine

2010-06-08T20:54:00.004+02:00

Pre 7 godina kada sam, pun optimizma uronio u internet svet, sumnje da novo digitalno okruženje koje gradimo može imati i negativne posledice absolutno nisam imao. Danas, u toku sa svim što se dešava, danas se osećam nešto drugačije.

Rekao bih da plivam između euforičnog optimizma o mogućnostima koje su nam na raspolaganju, danas u ovoj online mreži od oko milijardu ljudi i gorkog razočarenja kako sve to zaista utiče na naš lični kao i na globalni razvoj čoveka 21 veka.

Zabrinut za sopstvenu egzistenciju, prebukiran informacijama, gluplji nego što sam bio kada sam čitao samo knjige, umoran od multitaskinga i stalne trke za najnovijim informacijama i novim skillovima. Sve što naučim zastari mnogo brže nego što to uspem da amortizujem. Trkam se sa tehnologijom, umrežen kao mašina u džinovski network. Mašine su kratkotrajne i lako se menjaju. Stalno izlaze nove brže, bolje i jeftinije naprave koje na smetlište guraju stare dotrajale kompjutere. Nešto slično se dešava i sa nama. Umesto blagostanja tehnologijom postajemo njeni delovi, kratkotrajni i pomalo izgubljeni.

Ok možda sam požurio, polako, novootkriveni optimisti će stići tamo gde sam ja, malo strpljenja samo.

Bio kompjuteri sa svojim kreditnim karticama iz kojih curi novac koji se stalno mora praviti iznova. Tagretirani od svih mogućih brendova koji o namam sakupljaju sve dostupne i privatne informacije vezane za naše navike, ukus proizvode i usluge koje koristimo i one koji bi nam bili interesantni.

Potrošački hiper konzumerizam obezvređuje nas kao ličnosti i pretvara nas u kupce i potrošače. Džinovske korporacije i one male i srendnje, svi nas imaju na svojim listama i u svojim istraživanjima. Proučavaju nas i posmatraju, kao pacove, kako i koliko trošimo i kako da nam još više proizvoda ponude i prodaju. Nemamo ništa od toga kao što nikad nećemio imati dovoljno para da sve te nove tehnologije priuštimo, kupimo i probamo. Uvek samo neutoljiva želja koja se non stop podgreva novim marketinškim kanalima.

A gde smo mi, gde su naša untrašnja bića? Neuspeli pokušaj da prevaziđemo gubitak inicijative koja je prepuštena brendovima i tržištu koje nas sve vodi i koje gradi našu online pa i offline budućnost, tražimo spas u drugim ljudima i društvu. Društvene mreže nam pružaju konačno nešto novo, povezujemo se, sve nas je više. Zajedno činimo i gradimo taj novi superorganizam, masovne inteligencije segmentisane u klastere. Od velikih socijalnih mreža do malih online zajednica. Svako prema svome interesu nalazi srodnu dušu i konačno tehnologija radi za nas. Osećamo se bolje, imamo nikad više prijatelja, više ne moramo da idemo sa njima na piće, dovoljno je da se ulogujemo i u isto vreme na različitim krajevima sveta i da budemo zajedno u novim virtuelim okruženjima.

Problem nastaje kada i ovo naizgled idilično okruženje dobija svoje jasnije oblike. Poludeli u svojim samodopadljivim svetovima, sami postajemo brendovi. Stvaramo svoje nove identitete.

Internet cityzen

2009-06-25T22:41:00.005+02:00

Welcome back to summer 2009, location Ljubljana, Slovenia, Europe. Late night bicycle ride, after the rain have clear my mind a little. I am still thinking about new flu, a new politically correct name for swine flu. Even diseases have their right.

It came here, to Ljubljana, a new flu, we start to scare for our health. Before that, we scare for our job. Recession is here for a while also. And between that, we was scare from possible nuclear war that can happened in south Korea, or we was scare about our plain will crash in the see during our vacations. The world is fucked up, or that is just a picture we have received every day.

I open a beer, and sit across my wife. We was two person, drinking beer, both with our opened Dell laptops on the knee, sitting in our living room. She was checking her Facebook profile, maybe reading rss or surf the internet. I was listening radio stream of my favorite dj show. We communicate over gTalk, and some, only some time we have real, offline talk.

Real life, web life, world news, local news it`s all mixed up together, creating scary picture of the world we are living in.

I start to write my blog again, but I never finished what i start. It is a never ending story. Writing and deleting post, always changing the beginning and the end.

I feel a lost of creativity in my life lately. So many useless information, every day, it just make me anxious and depressed. I don`t feel creative, and i don`t act creative. I just became some passive-aggressive kind of man, worrying about the fucking future we are living. There is no space ships or intelligent computer in our present, this is not SF future that we was hoping to. This is fucking neo liberal future, late age of the post modern capitalism, or something. I don`t know theory, but i know it is bad. Not just me, everything around me. Locally, globally, world wide. World Wild West, World Wild Web, WWW.

WTF. So many shortening, shortcut for everything. Scan don`t read. Digesting everything. Ctrl+Alt+Shift. Poor new language, and poor new capitalism.

Yeah yeah yeah, I must start to think positive, to have a positive attitude about whole fucking world. I know that, but I don`t. I just don`t. Fuck you with your blindness, with your fucking silly world of positive thinking. There is no space to be positive in this point of time, in our time. Or it is. Yes, I know, we have our lovers, our parents, our friends, we have people we love, and they have us, and they love us, and that is ok, that is light of our life, but, what is wrong? Is this the future we was dreaming of? I don`t think so. This is not mature society.

Is this a modern slavery? Someone say so, i don`t know what it is. Nobody does. Just all that confusion everywhere. We do not know nothing, and we do not go nowhere. Don`t you ever think about it? Or you just sitting there, watching TV, drinking, eating, sleeping, having sex, having kids, making birthday parties, driving to job and back, going to vacation, living, dying.

I lost a point here, skype call interrupt me. Late night client have some issue. Fucking skype, why do I have to be signed in to every fucking instant messenger. Freelance to hell. Everything is so interrupting. Commercial, news, rss, our jobs, twitter, messengers, IP calls, clients, sometimes even our friends or family.

My mental power is reduced from all that noise. Multitasking will create idiots of us. Google too. And what about Blogs? To hell with them, It is our major time killer, our course and bless, our hope and our book substitute.

But stop for a while. Blog is dead already? What about twitter? Is it a new digesting way of reading. Who needs a long blog post. We need it now and we need it fast. Even 170 characters are too much.

My good, our brain will stop to think one day. We will save all our knowledge on some HDD. No more memories. No need to thinking and concentrating. We will became a button pushers. Or not. Or we all will became a selfish, brain washed, buying machines. Working to shopping to working kind of. I don`t like it, our past, our present not even our future, as it looks right now.

I hope I am just being wrong about everything. Wrong about being an idealist.

What is wrong?

2007-01-13T00:01:00.011+01:00

I have born in a WRONG country (Serbia ex Yugoslavia), in a WRONG time (I have 18 in 1994) , I have really WRONG education and it all seems to be really WRONG in a time.

`90 was really bad in my country, civil war, sanctions and politics degrade our life our morale and our soul. But we survive, at least few of us did.

My first computer was C-64 c, if was new slim version of original C64 we use to call "fatty". I was gaming maniac, my mother use to hide my computer of me. I was coding fanatic too, I start to code early with a BASIC.

My appetite for aesthetics grow and I upgrade my commodore for a beautifully Amiga 500.
That was a days, and that was a beginning of the end.

Some junkie rob my place and steal my Amiga.

I was hopeless, I was angry.

It took a 5 year to buy my first PC. It was brand name IBM and it still working.

I discover internet, a brand new world. I learn a lot, I read a lot. I buy a lot of books. I fall in love in web design and it took me a while to become professional in that field. It was a long journey. I have no formal education about design neither about coding.

All I know about web I learn by my self. It was hard way but it was worthy.

I learn about web design, web development, internet marketing, and while I was learning I work two job to survive.

Finally 2004 I find a job in the field, in a small design studio that was working outsource for a big American pharmaceutical company. I do webmaster job for a several website. I also do web design, PHP/MYSQL/HTML/CSS/Javascript coding and I really got a great experience from a real work.

I create a few CMS and a few web applications. I get into fields.

Four years from that, I change a few jobs, create a bunch of websites, some was good, some was bad. I learn a lot and I am still learning. I focus on front end development and web design.

I am using wRong as my nickname in the online world.